"We gather here in Mirogoj, in this place of eternal rest, a place of peace and remembrance, year after year to remember, remind and commemorate the gravest of human evils, the Holocaust, to remember our fellow brothers and sisters who have not enjoyed a final rest.

68 years after the end of Second World War and its tragedies, 68 years after the family of democratic nations should not have turned its face from the truth, reality, the magnitude of massacre of the Jewish people, our people, it is our generation’s challenge to ensure the continuity of remembrance, its universal message and legacy and prevent the banality of commemoration and remembrance.

There should be nothing routine about remembrance of the Holocaust and the six million men and women, young and old, babies and toddlers who were eliminated for no other reason but for their Jewish identity. The importance of this day, our assembly here in this serene environment is not to pay our dues to History, but to ensure a better future for next generations. A future where no one can contemplate such evil; a world where suffering will not be ignored, a world where discrimination, hate, darkness are expelled and have vanished.

Remembrance and education are the only available guarantees for a better world. We can’t change the history, as much as some may try to deny or reject, but we can strive for a better future where the unheard of will remain impossible and unbelievable.

The Holocaust – we all must admit – is a unique historic tragedy. It is not the first unnecessary bloodshed in history or the last war crime; it is not just a mass murder, people unfortunately have suffered before and after. The Holocaust is the first ever attempt, organized and orchestrated to provide a “Final Solution” to a specific people upon the vain inhumane theory that we do not deserve the right to exist.

As we stand here, less than a week after the end of Passover – the Holiday which symbolizes the values of freedom and nationhood building – less than a week before Israel’s 65^th Independence Day which symbolizes the birth of our modern nation and freedom, it is upon us to pause and reflect the meaning of this day, Holocaust Day, יום השואה,, the day of the Warsaw Ghetto revolt.

History and remembrance can be puzzling, somehow treacherous. Few nations, just a few, would find the courage to face history, accept it and live with its burden. In a novel written shortly after the end of the II World War by the German Novelist Hans Fallada “Jeder stirbt für sich allein”, I found a shivering detailed account of the scope of the tragedy, beyond the one of the Holocaust’s if possible, and a brief account of the Jewish dimension of this terrible era which is worth sharing for its insight:

“…It is you, Sarah; a voice within said. Lore, called now Sarah (following the 1935 Nurnberg laws). You were a talented business woman, active always, had five children …I am not angry when they call you Sarah. More and more Lore turned into Sarah; though unintentional, they turned me into a part of my people, only of my people”.

Lore, Sarah is a symbol beyond a novel’s character. Her life no different than the lives of other Jews all over Europe; Identity suddenly questioned in 1933 and onward determined. It is the identity, Jewish identity which provided the reason for the incomprehensive atrocity. It is this same identity which is the reason for the exceptional uniqueness of the Holocaust in Human history."

Veleposlanik Yosef Amrani povodom Dana sjećanja na žrtve Holokausta

(Mirogoj, Zagreb, 7. travanj, 2013.)

"Nalazimo  smo se ovdje na Mirogoju, na mjestu vječitoga odmora, mjestu mira i sjećanja, svake godine da bismo se sjetili, podsjetili i odali počast žrtvama  najtežeg od ljudskih zala, holokaustu, da se sjetimo naše braće i sestara koji ne uživaju u mirnom počinku.

68 godina od kraja Drugoga svjetskog rata i njegovih tragedija, 68 godina nakon što obitelj demokratskih naroda nije smjela okrenuti lice od istine i stvarnosti, od veličine uništenja židovskoga naroda, našeg naroda, našoj generaciji je izazov da osigura kontinuitet sjećanja, njegovu univerzalnu poruku i nasljeđe i da spriječi banalnost komemoriranja.

Ne bi smjelo biti ničega rutinskog u sjećanju na holokaust i šest milijuna muškaraca i žena, mladih i starih, beba i malene djece koji su eliminirani zbog ničeg drugog nego svojega židovskoga identiteta. Važnost ovoga dana, našega skupa ovdje u ovome smirenome okolišu je da osiguramo bolju budućnost slijedećim generacijama. Budućnost u kojoj nitko neće smišljati takva zla; svijet u kojem patnja neće biti ignorirana, svijet u kojem su diskriminacija, mržnja i tama nestali.

Sjećanje i obrazovanje su jedine garancije koje imamo za bolji svijet. Ne možemo promijeniti povijest, bez obzira što je neki pokušavaju promijeniti ili odbaciti, ali možemo težiti boljoj budućnosti gdje će nezamislivi zločini biti nemogući i nevjerojatni.

Holokaust – svi moramo priznati – je jedinstvena povijesna tragedija. To nije prvo nepotrebno krvoproliće u povijesti niti prvi ratni zločin; to nije samo masovno ubojstvo, ljudi su patili i prije i poslije. Holokaust je prvi ikada pokušaj organiziran i proveden na jednome narodu zasnovan na neljudskoj teoriji da ne zaslužujemo pravo na opstanak.

Dok stojimo ovdje, manje od tjedan dana poslije Pesaha – blagdana koji simbolizira vrijednosti slobode i rađanja nacije – manje od tjedan dana prije izraelskoga 65. Dana neovisnosti koji simbolizira rođenje naše suvremene nacije i slobode – na nama je da zastanemo i da razmislimo o značenju ovoga dana, Dana holokausta, Dana ustanka u varšavskom getu.

Povijest i sjećanje mogu biti zagonetni, katkada i lažni. Malo nacija, samo nekoliko bi pronašlo hrabrost da se suoči s poviješću, prihvati je i živi s njezinim teretom. U romanu „Svatko umire sam“, napisanom odmah nakon 2. svjetskog rata, njemačkoga pisca Hansa Fallade pronašao sam jezivo detaljan opis razmjera tragedije, još strašniji od samoga holokausta, ako je to uopće moguće, i kratak opis židovske dimenzije toga strašnog razdoblja. Mislim da je vrijedan da ga podijelim s vama:

„ …to si ti, Sara, rekao je unutrašnji glas. Lora, sada nazvana Sara (zbog nirnberških zakona iz 1935.). Bila si nadarena poslovna žena, uvijek aktivna, imala si petero djece… Ne ljutim se kad te zovu Sara. Lora se sve više pretvarala u Saru. Iako nenamjerno, pretvorili su me u dio moga naroda, samo moga naroda.“

Lora, Sara je simbol koji nadilazi značaj romana. Njezin život nije drukčiji od života drugih Židova širom Europe. Identitet koji je iznenada, 1933. godine postao upitnim i određenim. Baš taj identitet, židovski identitet je bio razlogom neshvatljivih zvjerstava. Baš je taj identitet razlogom iznimne jedinstvenosti holokausta u ljudskoj povijesti".